Historija psorijaze
Kao i za sve druge medicinske slučajeve, samo razumjevanje psorijaze se promjenilo s vremenom do dana današnjeg. Psorijazu su sigurno imali najraniji stanovnici naše planete Zemlje, ali su je prvi primjetili doktori tek u 1800-ima. Kroz vrijeme je tretiranje psorijaze napredovalo, privremeno uklanjajuci simptome psorijaze, ali medicina kaže da lijek ne postoji .
Stara Grčka i Rim
U staroj Grčkoj, Hipokrat (460. – 377. pr. n. e.) opisao je upalna stanja kože, uključujući psorijazu, koristeći dvije riječi: “psora”, što znači svrbež, i “lopoi”, koja opisuje suhu, ljuskavu kožu.
Stoljećima kasnije, u Rimskom Carstvu, Cornelius Celsus (25. pr. n. e. – 50. n. e.) opisao je stanje kože koje utječe na kožu i nokte.
Srednje doba
Počevši od davnih vremena pa sve do srednjeg vijeka, ljudi nisu puno pisali o kožnim bolestima.
Tijekom srednjeg vijeka, ljudi koji su živjeli s psorijazom dijelili su isti “tretman” – zapravo bili su izbačeni iz društva – kao i ljudi koji su živjeli s gubom.
Renesansa
Tijekom renesanse, Talijan po imenu Girolamo Mercuriale (1530. – 1606.) napisao je knjigu pod nazivom De Morbis Cutaneis (Bolesti kože). Ova knjiga, koja je postala jedno od važnijih djela o kožnim bolestima, opisala je psorijazu kao stanje kože koje se naziva “lepra grecorum”.
1800-te: kada je psorijaza dobila ime
Godine 1809. engleski liječnik po imenu Robert Willan (1757. – 1812.) dao je jednostavan dijagnostički opis nekoliko stanja kože, uključujući psorijazu. Također je definirao neke vrste psorijaze, uključujući gutatnu, skalpnu i palmarnu psorijazu. Međutim, u svom opisu koristio je izraz lepra vulgaris.
Mnogi Willana smatraju utemeljiteljem dermatologije kao medicinske prakse.Liječnici su nastavili grupirati gubu i psorijazu sve do 1800-ih, kada je austrijski liječnik po imenu Ferdinand Ritter von Hebra (1816. – 1880.) napisao knjigu Atlas der Hautkrankeiten (Atlas kožnih bolesti). Za razliku od mnogih prije njega, von Hebra je u svojim djelima odvojio gubu od psorijaze.
Mnogi gledaju na von Hebru kao na oca moderne dermatologije, a njegovu knjigu još uvijek vide kao jednu od najutjecajnijih knjiga o kožnim bolestima svih vremena. Godine 1841. Pouzdani izvor nazvao je psorijazu.Zatim je 1860. godine Ernest Bazin povezao psorijazu s oblikom artritisa, nazvavši je “artritična psorijaza”.
Također u 1800-ima, dr. Heinrich Köbner primijetio je da se plakovi psorijaze pojavljuju na neuobičajenim područjima zbog abrazije kože, opeklina, modrica i drugih ozljeda. To je sada poznato kao Köbnerov fenomen, ali znanstvenici još uvijek ne razumiju zašto se to događa.Tijekom ostatka 1800-ih i 1900-ih, liječnici su nastavili opisivati i usavršavati ono što su znali o psorijazi.
20.stoljeće do danas: Moderno razumijevanje psorijaze
Kako je 20. stoljeće napredovalo, liječnici i istraživači učili su više o bolesti i razvili detaljne opise različitih podtipova.
Godine 1973. John M. Moll i Verna Wright došli su do značajnog otkrića. Objavili su rad koji opisuje kako su psorijaza i psorijatični artritis dio iste jedinstvene bolesti, objašnjavajući da se razlikuje od reumatoidnog artritisa.
Istraživači danas shvaćaju da je psorijaza više od obične kožne bolesti. To je kronični autoimuni poremećaj koji uzrokuje sustavnu upalu. Ovo novije shvaćanje pomoglo je u oblikovanju modernih medicinskih tretmana, uključujući korištenje bioloških lijekova.
Liječenje se mijenja kroz godine
Napredak u znanju o psorijazi tijekom godina doveo je do promjena u liječenju. Posljednjih godina, kvaliteta dostupnog liječenja dramatično se poboljšala.
Rani tretmani uglavnom su bili usmjereni na unutarnje lijekove. Obrazloženje za to proizlazilo je iz uvjerenja da bi primjena lokalnog tretmana na kožnu leziju potjerala infekciju prema unutra, što bi dovelo do infekcije organa.Počevši od 1700-ih pa do 19. stoljeća, rani tretmani psorijaze često su uključivali opcije kao što su živa i arsen. Malo je poznato kakav su učinak imali na psorijazu ili osobu, ali ti tretmani mogu biti toksični. Još 1956. godine medicinska literatura spominje upotrebu žive u lokalnim mastima za psorijazu.
Kako su godine prolazile, tako su se mijenjale i mogućnosti liječenja psorijaze:
Rane 1900-e: Liječnici su koristili lokalni tretman koji se zove ditranol za liječenje psorijaze. Nije se mnogo koristio u SAD-u jer je često ostavljao kožu bez boje.
Početkom 1900-ih: katran ugljena, učinkovit topik koji je pomogao u rješavanju nekih upala, bio je još jedna opcija liječenja psorijaze. Međutim, imao je jak miris i mogao je iritirati kožu.
1950-e: U to su vrijeme kortikosteroidi stigli na tržište. Isprva su ove topikalne formule imale mali učinak na psorijazu, ali sadašnje verzije topikalnih steroida dovode do mnogo boljih ishoda.
1972: Metotreksat, interni lijek koji pomaže u suzbijanju imunološkog sustava, ali često uzrokuje neželjene nuspojave, dobio je odobrenje za upotrebu kod psorijaze.
- – 1977.: Istraživači su započeli ispitivanje PUVA (psoralen i ultraljubičasto A) terapije kao liječenja psorijaze. PUVA terapija kombinira progutani psoralen s izlaganjem lezija UV svjetlu kako bi se koža očistila. Međutim, to je povezano s rakom kože.
1997: Uprava za hranu i lijekove (FDA) odobrila je marku ciklosporina, sistemskog lijeka koji pomaže u smirivanju imunološkog sustava, za liječenje psorijaze. Ovaj lijek može izazvati neugodne nuspojave.
- do danas: Biološki lijekovi, koji su lijekovi napravljeni od živih stanica koji blokiraju proteine u imunološkom sustavu kako bi spriječili upalu, počeli su dobivati odobrenje FDA za liječenje psorijaze. Čekaju se daljnja odobrenja ovih lijekova.
Današnje liječenje psorijaze
Danas liječnici mogu birati između nekoliko opcija za liječenje psorijaze. Prema Nacionalnoj zakladi za psorijazu, jedan od glavnih ciljeva liječenja trebao bi biti smanjenje ukupne površine kože koju psorijaza zahvaća na 1% ili manje unutar 3 mjeseca od početka liječenja.